Valentina Šćekić, profesorica razredne nastave: Neblagovremene i nedovoljne edukacije prosvjetnih radnika otežavaju sprovođenje inkluzije
,,Rad u inkluziji nije prepoznat za nagrađivanje ili bilo kakav podsticaj nastavnika, pa nam je jedina motivacija entuzijazam i ljubav prema djeci i svom pozivu“, kaže Valentina Šćekić.
Među brojnim preprekama i barijerama koje otežavaju primjenu inkluzije u pedagoškoj praksi, prosvjetni radnici najčešće navode nedovoljne i neblagovremene edukacije nastavnika i veliki broj učenika u odjeljenju.
Takvo mišljenje dijeli i profesorica razredne nastave u „Drugoj osnovnoj školi“ u Budvi Valentina Šćekić, koja smatra da rješavanju ovih problema treba pristupiti ozbiljno i sistemski.
U razgovoru za „Krug mladih“ ističe da edukacija nastavnika treba da bude kontinuirana i dovoljno kvalitetna, kako bi pružila dovoljno obučenosti za bavljenje inkluzivnim obrazovanjem.
,,To znači da za svakog učitelja i nastavnika treba da bude organizovana obuka od strane usko specijalizovanih stručnjaka za konkretnu poteškoću, i to blagovremeno, pred neposredni rad sa djetetom sa konkretnom smetnjom“, ističe ona.
Šćekić smatra da članovi kolektiva „Druge osnovne škole“ posjeduju vještine i znanja za sprovođenje obrazovne inkluzije, ali su im potrebne obuke zasnovane na praktičnoj primjeni, a ne samo teoriji. Ističe i da uspješno sprovođenje inkluzije ne zavisi samo od pojedinca, već od dobre saradnje unutar tima kojeg čine roditelji, učitelj, pedagog, psiholog, defektolog i asistent u nastavi.
„Rad u inkluziji iziskuje mnogo ljubavi, strpljenja, vremena, kontinuiranog istraživanja; a neophodna je i konstantna nadogradnja znanja i vještina nastavnika. Koliko god da se edukujemo, uvijek postoji još nešto što treba da naučimo, da razvijemo neku novu vještinu. Tako je i sa inkluzivnim obrazovanjem - svako dijete traži nov pristup, nove načine rada, nove vještine, a, samim tim, neophodna je i naša edukacija i nadogradnja naših znanja i vještina“, ističe ona.
Kao poseban problem Šćekić navodi i veliki broj učenika u odjeljenju, što čini otežavajuću okolnost za uspješno sprovođenje inkluzije.
„Dešavalo mi se da imam inkluziju i ukupno 26 učenika u odjeljenju. Taj broj treba smanjiti, kako bi se svim učenicima posvetilo dovoljno pažnje i vremena.“
Nedovoljna podrška mobilnih timova
Naša sagovornica ističe da je nedovoljna i neadekvatna podrška mobilnih timova problem koji, takođe, treba rješavati. Ona navodi da je Strategijom inkluzivnog obrazovanja u Crnoj Gori za period 2019-2025. godne predviđeno da: „Zavod za školstvo organizuje i koordinira radom mobilnih timova, čiji su članovi psiholozi, specijalni edukatori i rehabilitatori redovnih škola i resursnih centara, a, po potrebi, i nastavnici iz ovih ustanova.“
„Timovi posjećuju škole kao podrška za inkluzivno obrazovanje u dijelu izrade IROP-a, metodičkih savjeta, prilagođavanja nastave, savjetodavno-instruktivnog rada sa roditeljima. Ovo je lijepo zamišljeno i saradnja postoji. Ipak, smatram da treba da bude na većem nivou, više zastupljena, adekvatna i kontinuirana“, kaže Šćekić.
Poseban akcenat stavlja na teško dostupnu literaturu i nedostatak didaktičkih sredstava koje, kako tvrdi, učitelji i nastavnici uglavnom sami prave.
„Često na stranim sajtovima tražim ono što mi je potrebno za konkretnu situaciju, tražim iskustva kako se inkluzija sprovodi u drugim zemljama, kako bih nešto naučila i primijenila“, objašnjava ona.
Igra otvara vrata
Naša sagovornica ističe da rad u inkluziji nije prepoznat za nagrađivanje ili bilo kakav podsticaj nastavnika, pa im je jedina motivacija entuzijazam i ljubav prema djeci i svom pozivu. To je, ipak, ne obeshrabruje da nastavi da se trudi i kod đaka razvija međusobno razumijevanje, poštovanje različitosti i uzajmno pomaganje. Kaže da nekada zna da bude teško, ali je veliko zadovoljstvo kada u tome uspije. Tako je prije pet godina, uz nesebičnu pomoć učenika, pronašla način da integriše u odjeljenje dječaka sa teškoćama iz spektra autizma.
„Onaj ko hoće, nađe način; onaj ko neće, traži izgovore – maksima je mog odjeljenja V5. Na samom početku, često smo igrali dječju igru Mi smo djeca vesela, gdje nam je bila neophodna pomoć asistenta, zatim su djeca pomagala svom drugaru, da bismo, na kraju prvog razreda, došli do samostalnog učešća djeteta u igri. Igra je ta koja otvara vrata i koja dječji svijet čini jedinstvenim. U igri nema razlika. Djeca su prihvatila drugara bez problema, imali su veliko razumijevanje, rado su pomagali i hvala im na tome“, poručuje Šćekić.
Članak je rađen u okviru projekta „Socijalna inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju“ uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore. Sadržaj članka predstavlja isključivu odgovornost autora i ne odražava stavove Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore.
