Matija Molcanov iz Budve je talentovan, čudesan i ljubak dječak koji do svoje pete godine nije govorio, ali je zato odlično reagovao na muziku. Svira klavir, ravnopravno ičestvuje na takmičenjima sa ostalom djecom i osvaja nagrade. Zbog složenog razvojnog poremećaja koji ometa normalan razvoj socijalnih i komunikacionih vještina, korisnik je inkluzivnog obrazovanja. Njegova majka Ana Molcanov Brajak kaže da se raduje svakom novom danu provedenom uz Matiju, te da je njegov osmjeh, petice i svaka odsvirana nota čine veoma ponosnom.
Iako su se dugo opirali inkluziji, shvatila je da je to u Matijinom interesu. Tvrdi da je njenom sinu pružena sva pomoć i podrška koja mu je bila potrebna u vrtiću, i da je zadovoljna inkluzivnim obrazovanjem u školi „Stjepan Mitrov Ljubiša“. Prema njenim riječima, Matija je primjer kako inkluzija treba i može da funkcioniše u našim uslovima.
Matija ima trinaest godina, talentovan je za muziku, ali teško formuliše rečenice, vezuje se za odredjene sadržaje, selektivno sluša i razumije govor. Sve to predstavlja ozbiljan govorno – jezički poremećaj, koji je barijera u komunikaciji sa drugim ljudima.
“Kada sam shvatila da moje dijete ima razvojni problem, obećala sam sebi da ću se do poslednjeg damara svoga bića boriti za ostvarenje Matijinih potencijala. Uopšte me nijesu zanimale reakcije drugih ljudi na Matijino ponašanje. Jedino mi je bilo važan njegov napredak. Sa takvim stavom upisala sam Matiju u vrtić a onda i u školu, srećna što sam naiša na podršku i razumijevanje osoblja, zbog ćega sam zahvalna svima koji su od prvog dana podržavali i bodrili mog Matiju, kaže Brajak.
Njih dvoje prošli su težak i trnovit put, ali su uvijek uspijevali da se izbore sa teškoćama.
“Za svaku situaciju sa Matijom imala sam po jednu posebnu pjesmicu. Dešavalo se da na ulici pjevam koliko me grlo nosi, dok moj dječak vrišti, plače i batrga se. Kako su to drugi doživljavali, ne znam”, kaže Brajak, koja zajedno sa svojim sinom gaji veliku ljubav prema muzici.