„Imam svoje lične strahove u vezi budućnosti. Kako će biti? Kako opstati? Šta će nam život donijeti? A onada sve to prekine Nikolin zagrljaj i njegov osmjeh. I znam da ne treba da brinem, jer imam vjeru, nadu i ljubav“, kaže za Krug mladih Vesna Brajić, mama sedmogodišnjeg Nikole, dječaka sa cerebralnom paralizom.
Vesna Brajić je Nikolina mama. Žive u Budvi. Kao većina roditelja pokušava da svom sinu priušti što više radosnih trenutaka, da ga koliko je moguće učini ravnopravnim članom zajednice. I pored teških trenutaka koje su preživjeli zajedno, njih dvoje su srećni.
Nikola je dječak sa cerebralnom paralizom. Neki ljudi vole da kažu sa posebnim blagoslovom. Energija kojom zrači nikog ne ostavlja ravnodušnim, osmjehom plijeni uprkos svemu. A oči, plave, govore više od milion riječi.
Ovo je priča o njima, mami i sinu, koji žive i bore se poput mnogih koje svakodnevno srećemo, uočavajući razlike i ne obraćajući pažnju na sličnosti i ono zajedničko što sa njima imamo i dijelimo.
„Poražavajuća činjenica za mene kao osobu je, da sa trideset godina nijesam znala šta je cerebralna paraliza. Živeći do tada u jednom malom gradu, nijesam viđala osobe sa invaliditetom, ili ih možda nijesam primjećivala. U trenutku kada mi je doktor saopštio da moj sin ima cerebralnu paralizu, iz ordinacije sam izašla kao da je sve u redu. Kasnije sam se pitala šta je tog trenutka mislio o meni kao roditelju“, počinje svoju priču Vesna Brajić, koja bez predrasuda govori o položaju roditelja i djece sa smetnjama u razvoju i njihovim svakodnevnim „bitkama“, vjerujući da nas ćutanje još više udaljava, i da je razgovor najjača spona među ljudima.
Nakon saznanja da njen sin ima cerebralnu paralizu, za Vesnu su uslijedili dani bola i patnje. Dok se informisala o tome šta je zapravo stanje koje je Nikoli dijagnostikovano, osjećala je haos u glavi i mislima.
„Pitala sam se da li je moguće da moj Nikola sve to ima. Tješila sam se da je mali i da će se stvari promijeniti na bolje, da je cerebralna paraliza stanje a ne bolest. I zaista, Nikola je sa dvije godine stao na noge, počeo izgovarati slogove, pa riječi, počeo je da govori, da razgovara. Malo je reći da sam bila srećna“, nastavlja svoju priču naša sagovornica, nerado se prisjećajući vremena kada se prvi put suočila sa činjenicom da je na svijet donijela dijete sa teškoćama u razvoju, zbog čega će pored neizmjerne ljubavi i sreće doživjeti i nemerljiv bol i patnju. Ipak, nedaće sa kojima se suočila nijesu joj izbrisale osmjeh sa lica. Često zna da kaže da su je posebno ohrabrile riječi doktora koje joj je jednom prilikom uputio: „Budite srećni, vaš sin je veoma fizički lijep!“
“ Ne bih da zvučim kao neko ko se hvali, ali Nikola je prihvaćen kao mali slatki dječak. Od svoje treće godine bio je uključen u predškolsko obrazovanje i prihvaćen od strane djece i vaspitača. Član je i Udruženja „Puževa kućica“, gdje su mu svakodnevno omogućeni tretmani i gdje se često druži i igra sa drugom djecom“, kaže Vesna, povremeno upućujući pogled pun ljubavi prema svom snu, koji se u tom trenutku zabavlja sa drugarima.
Sa jedva primijetnom tugom u glasu kaže da ih na ulici i dalje prate pogledi prolaznika, ali da je i to u redu.
„Ranije bih se vraćala kući sa suzama u očima, bilo mi je žao kada njegovi vršnjaci pokazuju prstom i komentarišu: Vidi koliki je a vozi se kolicima! Ali, i to smo prevazišli i ne zamjeramo nikome. Nemamo problema,osjećamo se prijatno i ima nas svuda“, kaže ova divna hrabra mama, koja i ne pomišlja da odustane od borbe za svog sina.
Nikola sada ima sedam godina, završava prvi razred, ima divnu učiteljicu i drugare koji ga vole i pomažu. Prihvaćen je, uvijek pitaju za njega, pozivaju ga na rođendane…
„Nažalost i dalje ne hoda samostalno, ali je psihički dosta dobro očuvan. Razumije, govori, pa i manipuliše. Ono što hoće i želi – tu je izvanredan. Ono što neće, trudimo se da popravimo“, kaže Vesna.
Kao i večina roditelja kritična je prema sebi. Ponekad razmišlja da možda ne čini dovoljno, da nije posvećena, da može bolje. Ipak, za Nikolu je tu uvijek, i ništa joj nije teško.
Često, u tišini noći, kad se sve umiri, pita se šta će sa njima biti.
„Imam svoje lične strahove u vezi budućnosti. Kako će biti? Kako opstati? Šta će nam život donijeti? A onda sve to prekine Nikolin zagrljaj i njegov osmjeh. I znam da ne treba da brinem, jer imam vjeru, nadu i ljubav“.
Članak je rađen u okviru projekta „Prevaziđimo različitosti“ koji realizuje NVO „Puževa kućica“ Budva u partnerstvu sa NVO „Sedma sila mladih“, a finansijski podržava Ministarsvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.
tekst preuzet sa portala KRUG maldih – link