Piše: Admir Skenderi
Danas je Međunarodni dan osoba sa invaliditetom i smatram da je ovo prava prilika da detaljnije opišem neke od problema sa kojima se svakodnevno suočavam, kao i ostala lica sa invaliditetom. Želim da naglasim da je ovdje glavna tema fizički pristup i fizičke barijere i da je cijeli tekst iz moje lične perspektive. Ipak, vjerujem da će se i druge OSI u njemu pronaći.
Kada su u pitanju servisi podrške osobama sa invaliditetom, u Budvi postoje dvije ustanove koje se bave tim pitanjem: NVO „Puževa kućica“ kao i, od skorije, JU „Dnevni centar Budva“. Međutim, ove dvije ustanove se ne bave pitanjem fizičkog pristupa u Budvi. Iako sam proteke tri godine na ovu temu često govorio sa ljudima različitih struka i profesija, kao i u medijima, smatram da se situacija u Budvi nije mnogo promijenila na bolje. Ovog puta pokušaću detaljnije da predočim probleme sa kojima se susrećem svakodnevno.
Počeću od svakodnevnih situacija, kao što je kretanje po gradu. Početkom ove godine, u Budvi je, na nekoliko lokacija spušteno na desetine trotoara zarad lakšeg kretanja. Međutim, neki od tih trotoara nijesu urađeni kako treba, to jest nijesu spušteni do kraja, ili su previše strmi. Takođe, po gradu još uvijek postoje ulice koje uopšte nemaju spuštene trotoare, pritom ne govorim o starim ulicama, nego o ulicama koje su napravljene ili renovirane u skorije vrijeme.
Prvo mi na pamet pada trotoar Mediteranske ulice koji je renoviran 2018. godine. Početak tog trotoara (tačno preko puta TQ-a) je skroz neravan i pun rupa preko kojih se ne može preći kolicima. Drugo, svi poslovni prostori na toj dužini su nepristupačni, jer je svaki ulaz na visini jednog stepenika. Smatram da su svi ti problemi mogli veoma lako da se riješe da su se, tokom planiranja renoviranja tog trotoara, dosjetili da ispred svakog poslovnog prostora podignu trotoar do visine ulaza.
Ako se dobro sjećam, prije par godina je rađeno asfaltiranje ulice kod TQ-a (na raskrsnici kod City-a i Pošte). Na tom mjestu još uvijek nijesu spušteni trotoari. Isto tako, kad je rađeno asfaltiranje parkinga kod Doma zdravlja i kod Mega marketa u Mainskoj ulici, trotoari su ostali nezavršeni. To su neki manji problemi, koji su mogli da se riješe na licu mjesta, za jedan dan.
Što se trotoara u Budvi tiče, Bulevar i zaobilaznica su još uvijek u veoma lošem stanju. Na Bulevaru trotoari na nekim mjestima nijesu spušteni do kraja i neupotrebljivi su. Na zaobilaznici na nekim mjestima ne postoje spušteni trotoari, a na nekim djelovima ne postoji čak ni trotoar za pješake, nego samo pjesak i kamenje. Nakon što preko loših trotoara uspijem da dođem do neke destinacije, tu nastaju drugi problemi. Na primjer, da uđem u neki kafić. Recite mi, da li u Budvi postoji ijedan kafić koji ima WC za OSI? Ima Gradska kafana (Mogren), ali se ni do njega ne može doći iznutra, već se kolicima mora proći napolje, pa kroz recepciju hotela. Da li postoji ijedan butik koji posjeduje svlačionicu koja je pristupačna za OSI? Da li postoji ijedan butik ili radnja koji je na dva ili više spratova, a da posjeduje lift sa kojim bi OSI mogli da pristupe svim spratovima?
Navešću primjer jednog beogradskog butika u kojem sam bio prije par godina. Butik je podijeljen na dva dijela, s tim što je jedan dio spušten za dvije ili tri stepenice. Oni su se potrudili da, za samo te dvije ili tri stepenice, postave električnu vertikalno-podiznu rampu da bi osobe u kolicima mogle pristupiti cijelom objektu.
Početkom novembra sam bio u Varšavi. U skoro svakom restoranu, kafiću ili butiku koji sam posjetio, imali su lift i WC sa OSI. Da li je fer od mene da poredim našu malu Budvu sa većim evropskim gradovima? Naravno da jeste! Zato što to nijesu stvari za koje su potrebne neke prevelike sume novca, već planiranje unaprijed. Velike sume novca bi bile potrebne sada, ako bi svi budvanski objekti krenuli u prilagođavanje. Ali, da je sve to bilo planirano prije gradnje istih, ne bi bilo ovakvih problema, kao ni ovog teksta koji čitate.
Pošta u Budvi još uvijek nema pristupnu rampu, iako su odavno obećali da će je napraviti. Market koji je otvoren pored Pošte je prije par godina napravio rampu za OSI, a Pošta, koja je tu godinama, još uvijek nije. Neke banke u Budvi nemaju šaltere koji su spušteni za osobe u kolicima. One banke koje ih imaju, ne koriste ih, ili „nijesu u funkciji“. Ostale javne ustanove kao što su Opština, Dom zdravlja, isl. još uvijek nijesu pristupačne koliko bi trebalo da budu.
Najveći problem u Budvi sa kojim se srećem svakodnevno i zbog kojeg sam već više od godinu dana na sudu su stambene zgrade. Ukoliko samo pogledate grafike u Pravilniku o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom iz 2015. godine, bez detaljnog čitanja članova i poznavanja pravnih termina, shvatićete da nijedna stambena zgrada u Budvi, koja je izgrađena nakon 2015. godine, nije izgrađena po standardima pristupačnosti.
Neću previše da detaljišem i da pišem o članovima i stavovima iz Pravilnika, ali počeću od pristupnih rampi koje su pod uglom i do čak 20 stepeni na nekim zgradama, iako je po Pravilniku dozvoljeno maksimalno 5 stepeni nagiba (8,3 stepeni, ako je visina rampe veća od 76 cm). Neke novije zgrade i ne posjeduju pristupnu rampu u bilo kakvom obliku (betonsku ili električnu). Ne kažem da svaka stambena zgrada u Budvi mora biti 100% napravljena po svakom pojedinačnom članu iz Pravilnika, niti ću ja ulaziti u svaku od tih zgrada, ali nikada ne znate da li će se tu useliti neka OSI, ili da li će nekom od stanara tih zgrada ikada zatrebati pristupačnost. Smatram da svaka zgrada u Budvi mora imati barem taj osnovni pristup u vidu pristupnih rampi i liftova.
Tu su i ostali vidovi pristupačnosti, kao što su taktilne površine i taktilne table sa informacijama za osobe oštećenog vida, stepeništa u zgradama koje su prilagođene osobama koje koriste štapove, štake ili hodalice, itd. Apsolutno svi ovi problemi se mogu riješiti uz bolje planiranje i izgradnju stambenih zgrada.
Pomenuću i nedostatak parkirališta u Budvi, zbog čega se vozači parkiraju po trotoarima i pješačkim prelazima, pa se od njih ne može proći. To nije problem samo osobama u kolicima nego i potpuno zdravim osobama, koje se moraju kretati kolovozom zbog parkiranih auta.
Smatram da je srž svih navedenih problema Opština Budva, odnosno, Sekretarijat za urbanizam i održivi razvoj, koji izdaje građevinske i upotrebne dozvole objektima koji ne ispunjavaju uslove pristupačnosti – i to rade konstantno poslednjih nekoliko godina.
Na kraju, pomenuti problemi ne odnose se samo na Budvu, već su prisutni i u ostalim gradovima Crne Gore. Iako bih o svemu mogao detaljnije da govorim, ovom prilikom ukazao sam samo na neke od problema sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom u Budvi. Sve to, u cilju podizanja svijesti građana, ne samo Budve, nego cijele Crne Gore. Nadam se da će se ovakvo stanje u narednim mjesecima ili godinama promijeniti na bolje.
Članak je objavljen u okviru projekta „Socijalna inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju“ koji sprovodi NVO Udruženje roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“ Budva u saradnji sa NVO „Sedma sila mladih“ uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore. Sadržaj članka predstavlja isključivu odgovornost autora i ne odražava stav donatora.
