Profesorica razredne nastave u „Drugoj osnovnoj školi“ u Budvi Dragana Jelić kaže za „Krug mladih“ da je inkluzivno obrazovanje u Crnoj Gori još uvijek nepoznanica, veoma težak, zahtjevan i izazovan zadatak, sa kojim se susrela na samom početku rada – pa sve do danas.
Naša sagovornica ističe da nije imala tu ,,privilegiju“ da se dovoljno obučava za rad sa djecom sa teškoćama, ali je vođena ličnom ambicijom, željom, istraživačkim duhom, samospoznajom i iskustvom dolazila do korisnih saznanja. Kaže da učenike podstiče na razumijevanje, tolerantnost, otvorenost za druge i prihvatanje različitosti.
Na pitanje kako ocjenjuje sprovođenje inkluzije u Crnoj Gori, kaže da je, posmatrajući sistem obrazovanja u cjelini, zaključila da su stavovi prema inkluziji djece sa teškoćama u razvoju još uvjek negativni.
Kao bazu iskazanog stava Jelić izdvaja: nedovoljnu informisanost i predrasude, strah od nepoznatog, nepoznavanje pojma inkluzije, stručnu i materijalnu nepripremljenost škola, nedostatak podrške stručnjaka koji bi pomogli u realizaciji inkluzivne nastave, brojnost učenika po odjeljenju (što onemogućava učitelju da djetetu pruži odgovarajuću posvećenost), neadekvatnu, nedovoljnu i neblagovremenu edukaciju nastavnika, nedostatak tehničkih i didaktičkih sredstava, literature i informacija, nepostojanje saradnje ili nedovoljnu saradnju sa roditeljima, preopterećenost administrativnim poslovima, asistenta kojem se dodjeljuje dva časa, preobimne nastavne programe koji nastavnike prisiljavaju da rade frontalno, nedoumice da li će zbog prilagođavanja nastave učenicima ometenim u razvoju, ostala djeca u odjeljenju biti uskraćena, zatim, pitanje kako će druga djeca primiti u kolektiv inkluzivca, te strah od reakcije roditelja ostale djece.
Jelić ističe da izostaje motivacija i nagrade nastavnicima koji rade sa inkluzivcima, što je, prema njenom mišljenju, nedopustivo za jedan obrazovni sistem koji donosi zakone o uključivanju inkluzije u redovnu nastavu.
,,U samom obrazovnom procesu rada sa djecom inkluzivcima, osjećam se kao ,,slamka među vihorove“ i, da me ne bi raznijeli ludi vjetrovi nemoći i sumnje, ostalo mi je da sama tražim idejno, etičko i edukativno uporište“, kaže Jelić.
Potreban ambijent za puno uključivanje
Naša sagovornica smatra da prioriteti za razvoj kvalitetnog inkluzivnog obrazovanja treba da se baziraju na medijskim promocijama, obrazovnim emisijama, neprekidnim obukama nastavnika, analizama postojećeg stanja, neprestanim uključivanjem logopeda, defektologa, psihoterapeuta, ljekara, pedagoga, ali i neophodnim razmjenama iskustava sa kolegama iz država okruženja i Evrope.
„Koliko je značajno razmjenjivati iskustva sa drugim kolegama, spoznala sam na Kongresu posvećenom inkluzivnom obrazovanju, održanom u Budvi 2019. godine, pod pokroviteljstvom Prosvjetne zajednice Crne Gore“, kaže Jelić. Ona dodaje da „najvažnije potrebe djece sa teškoćama u razvoju nijesu posebne, one su osnovne.“
„To znači da im je potrebna hrana, kuća, privrženost i ljubav, zaštita, pažnja i obrazovanje. Škola treba da pruži pristupačnost za djecu sa razvojnim teškoćama i odgovori njihovim potrebama, da bi imali koristi od školovanja i ostvarili kurikulum. I okruženje treba da bude fleksibilno i da pruža podršku, tako da može da odgovori potrebama svakog djeteta, a ne samo da pretpostavlja da li je dijete u mogućnosti da se prilagodi obliku obrazovanja koje mu je ponuđeno“, poručuje Jelić.
Na pitanje kako unaprijediti inkluzivno obrazovanje kod nas, kaže da je potrebna veoma osmišljena priprema, umrežavanje sa nastavnicima i omogućavanje upotrebe različite tehnologije.
„Time bi razvijali vještine kreativnosti, kritičkog mišljenja, informaciono-tehnološke pismenosti, problemskog učenja u nastavi. Jednom riječju, potreban nam je ambijent za puno uključivanje, razvoj maksimalnog potencijala inkluzivca i njegove ličnosti u ranom djetinjstvu, a to je put za ispunjen i plodan život djeteta“, zaključuje Jelić.
Članak je objavljen u okviru projekta „Socijalna inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju“ koji sprovodi NVO Udruženje roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“ Budva u saradnji sa NVO „Sedma sila mladih“ uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore.
Sadržaj članka predstavlja isključivu odgovornost autora i ne odražava stav donatora.
