„Uzrok su uglavnom predrasude o osobama sa invaliditetom. Obično se invaliditet sagledava kao istaknuta karakteristika osobe, usled čega dolazi do zablude da osoba ne moze i ono što zapravo može. U tom slučaju osobi sa invaliditetom je mnogo teže da se uključi u društvo, nađe posao ili prijatelje“, kaže za Krug mladih psiholog Jelena Kastratović iz Udruženja roditelja, djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“.
Djeca s posebnim edukacijskim potrebama i smetnjama u razvoju nijesu žrtve koje traže zaštitu, ni manje vrijedna ljudska bića, već djeca s jednakim pravima i odgovornostima, koja trebaju i mogu jednako doprinositi. Poštovanje različitosti i uvažavanje dostojanstva svake osobe obilježje je društva koje sebe smatra civilizovanim, humanim i pravednim. Jesmo li mi takvo društvo, poštujemo li u dovoljnoj mjeri njihova prava, dajemo li im priliku?
U razgovoru sa psihologom Jelenom Kastratović saznajemo zašto je podrška društva važna u razvijanju potencijala djece i mladih sa smetnjama u razvoju, u kojoj mjeri je inkluzija zaživjela i da li je diskriminacija i dalje prisuta.
Koja je uloga psihologa u radu sa djecom sa smetnjama u razvoju?
Kada je u pitanju psihološki tretman obično su prvi susreti rezervisani za upoznavanje sa djetetom i roditeljima. Roditelj daje neke važne informacije o djetetu, prije svega o djetetovoj smetnji, zatim o njegovim navikama, ponašanju, emocionalnom, socijalnom i motoričkom razvoju. Nakon toga psiholog vrši procjenu djetetovih sposobnosti kada počinje individualni rad. Svako dijete je sa onim što ono može i ne može ličnost za sebe, te s toga zahtijeva individualan pristup. Neophodno je akcenat staviti na snage i očuvane sposobnosti djeteta, uzimajući u obzir i slabe strane koje je potrebno ojačati.
Zašto je važna podrška članovima porodice djece sa smetnjama u razvoju?
Biti roditelj nije nimalo lak zadatak. Roditelji djece sa smetnjama susreću se sa brojnim barijerama na putu odgoja svoje djece i zbog toga je naročitno važno pružiti im podršku. Djeca sa teškoćama iziskuju dodatan napor i vrijeme svojih roditelja, pa se iz tog razloga njihovi braća i sestre često osjete ugroženim. Osjećaju da je dijete sa smetnjom u povlašćenom položaju pa se usled toga razvija ljubomora i osjećaj da ne žele „takvog“ brata ili sestru. Iz tog razloga je važno raditi sa siblinzima kako bi se prevazišle negativne emocije, razvila tolerancija i altruizam.
Smatrate li da je inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju kod nas u dovolnoj mjeri zaživjela?
Svakako nije u dovoljnoj mjeri. Definitivno je potrebno mnogo toga prilagoditi kako bi inkluzija bila uspješna. Evidentno je da se dešavaju brojne promjene u tom pogledu. Veliki broj stručnajaka radi na ovom polju, dešavaju se promjene u institucijama, u zakonima, vrši se edukacije,… Promjenama u sistemu dolazi i do promjene svijesti kod ljudi pa su samam tim i veće šanse da inkluzija ima pozitivan ishod.
Kakvi su najčešći stavovi vršnjaka prema djeci sa smetnjama u razvoju?
Generalno su odrasle osobe te koje imaju diskriminišuće stavove, djeca obično nemaju velikih teškoća u prihvatanju vršnjaka sa smetnjama. Mnoga djeca se u početku osjećaju zbunjeno, ne očekuju određenu reakciju od djeteta sa smetnjama, nijesu sigurni kako da priđu i kako da se ponašaju, ali kada im se funkcionisanje djeteta sa smetnjama približi na adekvatan način u većini slučajeva nemaju problema da ga prihvate.
U kojom mjeri su kod nas zastupljene aktivnosti na kojima se radi sa tipičnom djecom na senzibilizaciji i prihvatanju vršnjaka sa smetnjama u razvoju?
U našoj sredini razne ustanove organizuju događaje, radionice, posjete,… na kojima se djeca tipičnog razvoja mogu družiti sa djecom sa smetnjama i na taj način upoznati sa nekim ko je drugačiji od njih. Smatram da su te aktivnosti, podjednako značajne i za jedne i za druge a obzirom na uticaj koji imaju, čini mi se da ih nikad nije dovoljno.
Šta je po Vašem mišljenju uzrok diskriminacije osoba sa invaliditetom?
Uzrok su uglavnom predrasude o osobama sa invaliditetom. Obično se invaliditet sagledava kao istaknuta karakteristika osobe, usled čega dolazi do zablude da osoba ne moze i ono što zapravo može. U tom slučaju osobi sa invaliditetom je mnogo teže da se uključi u društvo, nađe posao ili prijatelje.
Jesmo li kao društvo u dovoljnoj mjeri razvili svijest o pravima i poštovanju osoba sa smetnjama u razvoju?
Svijest društva se definitivno mijenja u pozitivnom smislu. Nekada su ljudi imali predrasude prema osobama sa smetnjama. Može se slobodno reći da ih jos uvjek imaju ali srećom u manjoj mjeri. Da bi dostigli evropske standarde neophodno je uticati na svijest društva i izvršiti promjene u institucijama. Zahvaljujući postojanju i radu Dnevnih centara, Udruženja osoba sa smetnjama i Udruženja roditelja djece sa smetnjama, društvena sredina se upoznaje sa pravima i problemima u ovom dijelu populacije. To svakako doprinosi razvijanju svijesti o potrebi uključivanja svakog pojedinca u život zajednice i o potrebi uvažavanja i poštovanja razlika među ljudima.
Članak je rađen u okviru projekta „Prevaziđimo različitosti“ koji realizuje NVO „Puževa kućica“ Budva u partnerstvu sa NVO „Sedma sila mladih“, a finansijski podržava Ministarsvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.
tekst preuzet sa portala KRUG maldih – link