U ovoj rubrici predstavljamo Vam mladu talentovanu sugrađanku Ivonu Medigović koja svojim optimizmom, hrabrošću i upornošću ruši predrasude o osobama sa invaliditetom.
U prvoj godini života ustanovljena mi je dijagnoza spinalna mišićna atrofija tip 2.
Iako sam sa roditeljima prošla mnoge preglede i klinike, iste nijesu obilježile moje djetinjstvo. Sjećam se svega nekoliko pregleda i ordinacija koje pamtim, jer sam tada bila već dovoljno odrasla.
Tih nekoliko klinika i ono što sam prošla tokom boravka u njima, ostalo mi je u sjećanju kao nešto sporedno, nešto što smo obavljali prije ili poslije neke druge, mnogo zanimljivije aktivnosti, koje su mi bile mnogo upečatljivije.
Moji roditelji su se uvijek trudili, onoliko koliko su mogli i koliko je bilo do njih da, ono što smo morali proći, ostavi što manje negativnog uticaja na mene. Bila sam dijete koje sve interesuje i sve zapaža, stoga su mi pažnju sa klinika skretali na parkove, šetnje, igru, posjete bioskopima sa bratom i druženje sa prijateljima.
Tih godina većinu pregleda obavljali smo u Novom Sadu i Beogradu. I danas obožavam ta dva grada koja imaju posebno mjesto u mom srcu. Dane provedene u njima pamtim kao najljepše avanture djetinjstva, a ne kao odlaske na mjesta koja nikome nijesu draga. Sada, kada sam svjesna toga, neopisivo sam zahvalna svojim roditeljima, jer znam da su oni zaslužni za to.
Par godina kasnije, u Beogradu, kupili smo nova crvena električna kolica. Septembra 2006. godine sam u njima krenula u prvi razred Osnovne škole „Mirko Srzentić“ u Petrovcu, gdje i živim.
Moj invaliditet mi dugo vremena nije otežavao školovanje. U školu sam išla redovno, kretanje istom mi je bilo nesmetano, s obzirom na to da su, zahvaljujući tadašnjem direktoru gospodinu Slavku Dašiću, napravljene betonske platforme na mjestima gdje je to bilo potrebno.
Moji vršnjaci, a i sva ostala djeca u školi, prihvatili su me najnormalnije. Pomagali su mi u svim, uglavnom fizičkim radnjama, za koje mi je pomoć bila potrebna. Funkcionisali smo sasvim prirodno – ja jesam bila drugačija, ali mi smo svi bili jednaki. Uvijek sam se uklapala, osjećala se kao član zajednice, osjećala se jednakom.
Tokom školovanja, mnogo su mi pomogli svi iz školskog kolektiva – počevši od učiteljica u ranijim razredima (kasnije su to bile/i nastavnice/i), takođe i higijeničarske radnice u školi, kao i tadašnji direktor škole. Svi oni, bili su tu za mene kad god je bilo potrebno, svoj dio posla radili su najbolje što su mogli. Uvijek sam osjećala da to što čine – čine srcem, a ne zato što im je to dužnost.
Školu sam pohađala redovno, sve do sedmog razreda, kada sam zbog jake plućne infekcije morala biti hospitalizovana.
Ta hospitalizacija je bila velika prekretnica u mom životu. Tri mjeseca liječenja, svakodnevne borbe, na Odjeljenju dječje intenzivne njege u KC-u u Podgorici, gdje je moj slučaj vodila dr Tanja Filipović, a, zatim, na Institutu za majku i dijete u Beogradu, gdje moj slučaj preuzima dr Sovtić.
Bio je to period kada sam osjetila posljedice svoje dijagnoze na način na koji nikada prije nijesam. Imala sam veliku sreću da su moj slučaj vodili izuzetni doktori i da su se o meni starali divni medicinski radnici, koji su učinili sve da se oporavim.
Tada sam shvatila da ubuduće moram slušati svoje tijelo i da doktorima moram iznositi svoja zapažanja i mišljenja. Pomoglo mi je to što sam se oslobodila i sada sarađujem sa njima najbolje što znam.
Po povratku kući, tog ljeta, bila sam svjesna da sam na pragu novog početka, sa onim istim ljudima iz svog okruženja. Za razliku od mojih roditelja, nijesam bila nimalo uplašena. Preživjela sam i ljeto je proteklo u punom jeku, a u mojoj glavi nije bilo mjesta za razmišljanje o mogućim opasnostima kao što su nove prehlade, bakterije i virusi koji bi mogli da me ugroze.
Sa mnom iz bolnice stigla su i dva aparata – jedan za mehaničko disanje pomoću maske i drugi, kako bih ja rekla „za mehaničko kašljanje“ – takođe pomoću maske, kao i aspirator. Sjećam se kamenih pogleda kojim su članovi moje porodice i prijatelji gledali na moje nove aparate, uhvatila bih te poglede i krenula u objašnjavanje – kako to nije ništa strašno i da nema potrebe da brinu.
I istina, aparat Breas za mehaničko disanje na masku mi je pomogao da održim pluća aktivnim bez tubusa i vještačke ventilacije, kojim sam bila podvrgnuta tokom intentzivne njege, uslijed slabljenja pluća zbog infekcije; dok je aparat Cofasist moj favorit. On mi pomaže pri kašljanju, što bez njega skoro da ne mogu da postignem, zbog slabih mišića, odnosno pluća.
Nakon svega što sam prošla te 2012. godine, fokusirala sam se na održavanje zdravstvenog stanja stabilnim. Ujedno, završila sam osnovnu školu i sa mojim vršnjacima proslavila polumaturu.
Srednju školu nijesam upisala, jer je moje zdravstveno stanje bilo vrlo osjetljivo. Odustala sam od želje za daljim školovanjem i posvetila se svome zdravlju. Morala sam se usredsrediti na to da ojačam.
Osim tih nekoliko traumatičnih mjeseci i još par situacija kada sam bila zdravstveno loše, ja svoje djetinjsvo i adolecentske godine pamtim kao vrlo lijepe.
Moj invaliditet skoro da nije umanjio kvalitet mog života. Povodom svog punoljetstva, po svojoj želji, organizovala sam veselje za moje društvo, rodbinu i prijatelje. Proživjela sam mnoge lijepe trenutke i bila u prilici da posjetim gotovo svaki grad naše lijepe države. Učestvovala sam na priredbama povodom školskih svečanosti i određeni period bila aktivni član školskog hora.
Odrasla sam u gradu kojem pripadam, moji sugrađani me vole. Od prvog dana sam prihvaćena onako kako bi sve osobe sa invaliditetom trebalo da budu.
Moja porodica, uža i šira, je uvijek tu za mene. Oni su moja podrška, koja mi daje vjetar u leđa. Tu su uz mene i moji prijatelji, kumovi i rođaci. Uživam u njihovom društvu i volim kada se okupljamo. Dosta lijepih trenutaka vrlo dobro pamtim i za njih me vežu mnoga osjećanja.
Početkom ove godine, svoja osjećanja sam počela da pretačem u priče. Mnogo sam zahvalna na tome što mogu da iskažem što mi je na umu i duši, da pokažem ko je Ivona Medigović, šta ona misli i osjeća, svidjelo se to nekome ili ne. Imam tu sreću da se ljudima dopadaju moji tekstovi, što mi je podstrek da nastavim da pišem i da objavljujem svoje priče.
Posebno mi je drago kada ljudi razumiju i osjete emociju onog o čemu pišem, kao i to što im se sviđa ono što jesam.
Svoju ličnost, uz roditelje i braću, izgradila sam na temeljima naše porodice i uz njihovu veliku podršku. Njih četvoro su moj temelj, dom i krov nad glavom. Uz njih prevazilazim sve što prevazići moram, kako bih nastavila dalje. Oni su moja motivacija.
Članak je rađen u okviru projekta „Socijalna inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju“ koji sprovodi NVO Udruženje roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“ Budva u saradnji sa NVO „Sedma sila mladih“ uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore. Sadržaj članka predstavlja isključivu odgovornost autora i ne odražava stav donatora.