„Oni nijesu drugačiji od nas, ali to ranije nijesam shvatao. To što ih mi tako doživljavamo, to je naš pogled na njih. Oni samo drugačije funkcionišu u odnosu na nas i često im je potrebna naša podrška, pomoć i razumijevanje. Nikako sažaljenje!“
Tako mi je mama objašnjavala ono što sam pokušavao sam da shvatim, slušajući o inkluziji djece i mladih sa smetnjama u razvoju. Sada razumijem šta je to inkluzija, iako mi termin i dalje zvuči strano i nepoznato. Mama kaže da to i jeste strana riječ i da znači uključivanje.
Sjećam se svog prvog dolaska u Udružeje roditelja, djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kužica“. Bio sam potpuno oduševljen prostorom punim veselih boja, slika i crteža, kao i predmeta koji se koriste za igru, učenje i zabavu. Bilo je tu i nekakvih sprava čiju funkciju nijesam baš dobro razumio, ali su mi izgledale veoma zanimljivo. Jednom riječju, potpuno otkriće za mene.
Toga dana, prisustvovao sam događaju na kome su svi pričali baš o inkluziji. Bogami sam i ja htio nešto da kažem na tu temu, ali mi je jedna plavooka djevojčica po imenu Eva prišla i skrenula misli. Kazala mi je da ima brata sa smetnjama, a onda smo pošli na posljednji sprat zgrade da posmatramo Budvu noću. Po povratku u Udruženje, riješio sam da upoznam Evinog brata.
Vasilije je bio u kolicima okružen nekim meni nepoznatim ljudima. Prišao sam mu, a on me je zagrlio. Nije pričao, ali ja odavno znam da u očima čitam misli onih koje posmatram. Mama kaže da sam od nje naslijedio tu čaroliju. Tako kaže – to je čarolija. Razumjeti se bez riječi.
Juče smo Vaso i ja, zajedno sa mamama, šetali gradom. Obišli smo Stari grad i svratili u Mogren na sok i sladoled. Pričali smo o svemu – meni je veoma zanimljivo da razgovaram sa odraslima, oni svašta znaju. Vaso je sam jeo svoj sladoled i moju majku držao za ruke. On to uvijek radi – drži je za ruke. Da se razumijemo, nemam ništa protiv, iako je to moja majka.
Iskoristio sam tada priliku da se na kratko popnem na gornju terasu Mogrena i bacim pogled na Budvu, koja u suton izgleda čarobno. Bila bi prava šteta propustiti tu jedinstvenu priliku, iako je majka širom otvorila oči kada me je ugledala. Shvatio sam poruku.
Po povratku kući, Vaso je bio malo umoran, ali je i dalje pažljivo slušao naš razgovor. I baš kada bih pomislio da možda već drijema, on se uključivao i davao znak da je sve vrijeme tu, sa nama. Koračao sam pored njega i osjećao se kao da ga poznajem čitav život.
Za kraj, otkriću vam jednu malu tajnu: Vaso uživa u šetnji, u ljepotama koje ga okružuju, mirisu mora i šumu talasa. Omiljeni predmet u školi mu je biologija. Pravi je ekolog, uvijek reaguje kada čuje nešto u vezi zagađenja prirode. U tome smo veoma slični.
Ali, ima nešto u čemu smo potpuno isti. Uživamo u sladoledu. Mama kaže da nam se raspoloženje vidno popravi nakon par kugli od vanile i čokolade, što ne mogu da poreknem jer nas osmijeh uvijek oda.
I znate šta, više niko ne treba da mi objašnjava šta je to inkluzija. Ako poznajete nekog poput Vasilija, samo će vam se kazati. Inkluzija se živi i razumije jedino kroz iskustvo.
Pozdrav iz Budve od Vasilija i mene!
Članak je rađen u okviru projekta „Socijalna inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju“ uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore. Sadržaj članka predstavlja isključivu odgovornost autora i ne odražava stavove Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore.
