,,Inkluzija je poželjan koncept, ali se kod nas još uvijek ne sprovodi kako treba, već više pro forme, dok suština ostaje na individualnim kompetencijama i zalaganjima nastavnika“, kaže za ,,Krug mladih“ Jovanka Popović, profesorica razredne nastave u ,,Drugoj osnovnoj školi“ u Budvi.
Ona ističe da podržava proces inkluzije, smatrajući je pozitivnom i dobrom za učenike s poteškoćama i za njihove vršnjake tipičnog razvoja, ali da u praksi postoje brojne barijere koje otežavaju njenu primjenu.
Kao najveće poteškoće navodi nedostatak organizacijskih i objektivnih uslova: razredi s velikim brojem učenika – što za posljedicu ima nemogućnost učitelja da djetetu sa teškoćama pruži odgovarajuću pažnju, nedostatak odgovarajućih stručnih saradnika, nedefinisane uloge ko treba učiteljima da pruži podršku, lošu materijalnu opremljenost, nedostatak adekvatne obuke nastavnika za rad sa djecom sa teškoćama u razvoju…
I pored pomenutih nedostataka, smatra da ,,Druga osnovna škola” u Budvi ima kvalitetne učitelje i profesore razredne i predmetne nastave koji su kompetentni za rad sa djecom s teškoćama ,,koji ne samo da će djecu pripremiti za svakodnevne životne situacije i ohrabriti da nadmaše svoje teškoće i prepreke, već će u velikoj mjeri doprinijeti njihovoj uspješnoj socijalizaciji i integraciji u društvu”.
Popović ističe da je za unaprijeđenje inkluzije u našim obrazovnim ustanovama, potrebno prije svega kreirati inkluzivnu kulturu i klimu, kao i osmišljavati aktivnosti koje pružaju svakom djetetu osjećaj pripadnosti.
,,Svjesna sam da je nemoguće stvoriti idealne uslove za razvoj tridesetak jedinki koji imaju različite potrebe, mogućnosti, težnje i poglede na svijet. Ipak, učitelj treba svakom djetetu pružiti jednake mogućnosti za učenje bez obzira na pol, jezik, kulturu, vjeru, etničku ili nacionalnu pripadnost, socioekonomski status, sturkturu porodice ili posebne potrebe. Prema svoj djeci u odjeljenju mora se ophoditi s poštovanjem i uvažavanjem i omogućiti im jednake prilike za uključivanje u različitim aktivnostima i projektima. Jedna od najvažnijih kompetencija učitelja je nužnost osjećanja ljubavi prema svojoj profesiji i želja za razumijevanjem djetetovih potreba. Veseo, ljubazan, pristupačan, dosljedan, pravedan, pošten, duhovit, povjerljiv, privžen, pun entuzijazma, učitelj koji se stavlja u učenikov položaj i vjeruje u njegove sposobnosti lakše će zadovoljiti djetetove potrebe, pa, samim tim, i biti spremniji na usavršavanje svojih znanja i vještina“, poručuje Popović.
Uvažiti ulogu porodice
„Imajući u vidu da je porodica djetetov primarni vaspitač, treba biti osjetljiv na specifične životne okolnosti roditelja, pronaći različite načine da članovi porodice zajedno sa djecom učestvuju u vaspitno-obrazovnom procesu. Pošto se vaspitanje i obrazovanje neprekidno odvija i izvan škole, treba pružiti podršku roditeljima dok pomažu djeci i tako uskladiti višestruke aspekte učenja“, zaključuje Popović.
Članak je objavljen u okviru projekta „Socijalna inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju“ koji sprovodi NVO Udruženje roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“ Budva u saradnji sa NVO „Sedma sila mladih“ uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore.
Sadržaj članka predstavlja isključivu odgovornost autora i ne odražava stav donatora.
